CRNO NAM SE PIŠE, RUSKA ANALITIČARKA TVRDI DA NAJGORE TEK SLIJEDI Putin će se suočiti sa OVIM i tad će biti najopasniji

"Sve ide prema planu."To su riječi ruskog predsjednika Vladimira Putina. Rat u Ukrajini, koji traje već peti mjesec i kojemu se ne nazire kraj, mogao bi biti naporan i zahtjevan. Međutim, visoki dužnosnici Kremlja stalno ponavljaju da će Rusija, ostvarujući prevlast na istoku Ukrajine, postići sve svoje ciljeve.

Teško je tome povjerovati. Uostalom, Rusija je bila prisiljena povući se iz Kijeva, doživjela je nekoliko vojnih preokreta, suočila se sa sankcijama neviđenih razmjera i izložena je međunarodnim osudama. Nazvati uspjehom takvu litaniju poteškoća i izravnih neuspjeha može značiti da se radi o propagandi, licemjerju ili čak samoobmani, za The New York Times piše Tatjana Stanovaja, ruska analitičarka i stručnjakinja za rusku politiku.

Njezin tekst prenosimo u nastavku:

No, čini se da Kremlj vjeruje baš u to. Više od dva desetljeća Stanovaja je pomno pratila Putinove riječi, ponašanje i odluke, stvarajući sveobuhvatnu sliku predsjednikovih kalkulacija. Na temelju javne retorike, političkih poteza i neformalnih razgovora s insajderima uspjela je razraditi – koliko je to bilo moguće – obrise trenutnog razmišljanja Kremlja. Vrlo je jasno da je Kremlj krajem maja došao do čvrstog zaključka da dugoročno pobjeđuje u ovom sukobu. A Putin, za razliku od ranih haotičnih mjeseci, sada ima jasan plan.

Ovaj plan, koji se sastoji od tri glavne dimenzije, svojevrsna je strateška ruska lutka. Svaki se aspekt uklapa u drugi, što predstavlja veliku shemu koja nadilazi Ukrajinu, ali se ipak usredotočuje na nju. Ovo zvuči krajnje maštovito, ali svakako otkriva koliko je Putin, najblaže rečeno, odvojen od stvarnosti. No, važno je da Zapad, čiji se odgovor kolebao između konfrontacije i prihvatanja, razumije puni opseg Putinovih očekivanja dok nastavlja procjenjivati svoju ulogu u odbrani Ukrajine od ruske agresije.

Najmanji, najpragmatičniji i ostvarivi cilj tiče se teritorijalnih ambicija Rusije u Ukrajini. Budući da prvih nekoliko dana rata nije uspjela napredovati dublje u ukrajinski teritorij, Rusija je odmah smanjila svoje ambicije, odustajući od ideje zauzimanja Kijeva. Čini se da je trenutni, realističniji cilj kontrola nad regijama Donjeck i Luhansk. Kremlj smatra da će to uskoro postići, što je naizgled osnaženo ruskim zauzimanjem regije Luhansk te kopnenim koridorom koji bi osigurao pristup Krimu.

Čini se da Putin vjeruje kako je vrijeme na njegovoj strani u ostvarivanju ovog cilja, koji ima minimalnu geopolitičku težinu za Kremlj. Zapadna vojna potpora definirala je svoje granice, a Washington je signalizirao da nije spreman riskirati Putinov gnjev prelaskom bilo koje crvene linije. Čini se da su njegove ranije prijetnje da će pribjeći nuklearnom oružju imale učinka – Zapad neće izravno intervenirati niti će pomoći Ukrajini do tačke koja bi mogla dovesti do ruskog vojnog poraza.

Unatoč protestima, konvencionalna je mudrost na Zapadu da Ukrajina neće moći ponovno osvojiti područja koja su okupirale ruske trupe. Čini se da Kremlj vjeruje da će Zapad prije ili kasnije potpuno odustati od te ideje. Istok Ukrajine tada bi zapravo bio pod kontrolom Rusije.

Čini se da je sljedeći cilj usmjeren na prisiljavanje Kijeva na kapitulaciju. Ovdje se ne radi o okupiranim teritorijima; radi se o budućnosti preostalog teritorija Ukrajine – nečega što ima daleko veću geopolitičku važnost. Na praktičnoj razini, kapitulacija Kijeva bi značila prihvaćanje ruskih zahtjeva koji bi se mogli sažeti kao “deukrajinizacija” i “rusifikacija” zemlje.

To bi značilo kriminaliziranje podrške nacionalnim herojima, preimenovanje ulica, ponovno pisanje historijskih knjiga i jamstvo dominantnog položaja u obrazovanju i kulturi populaciji koja govori ruski. Cilj bi, ukratko, bio Ukrajini oduzeti pravo da izgradi vlastitu naciju. Vlada bi bila smijenjena, elite pročišćene, a saradnja sa Zapadom poništena

 

Ovaj drugi cilj, naravno, zvuči fantastično. Ali za Putina je također neizbježan, iako će možda trebati više vremena da se postigne. Za godinu ili dvije, kada će Ukrajina, prema očekivanjima Kremlja, biti iscrpljena ratom, nesposobna za normalno funkcioniranje i duboko demoralizirana, nastat će uslovi za kapitulaciju.

Čini se da je kalkulacija Kremlja da će se elita u toj fazi podijeliti i da će se opozicija koja se zalaže za mir okupiti kako bi svrgnula Zelenskog, nastojeći završiti rat. Ne bi bilo potrebe da Rusija vojno zauzme Kijev, pao bi sam od sebe. Putin očito smatra da se to ne može spriječiti.

Mnogo se raspravlja o tome što je Putinu uistinu važnije u njegovom ratu: zaustavljanje širenja NATO-a do ruskog praga ili njegove imperijalne ambicije da poveća ruski teritorij i pripoji barem dio Ukrajine. No, ta dva pitanja su isprepletena. Kako je Ukrajina klizila prema NATO-u, a sukob u Donbasu bio u pat-poziciji, Putin je postajao sve opsjednutiji tom zemljom. Zemlju za koju Putin vjeruje da historijski pripada Rusiji preuzimao je najveći ruski neprijatelj. Kao odgovor, teritorij Ukrajine postao je meta uz – ali ne umjesto, kako mnogi misle – sukob s NATO-om.

To nas dovodi do trećeg strateškog Putinova cilja u ratu protiv Ukrajine, geopolitički najvažnijeg od svih – izgradnje novog svjetskog poretka, ističe Stanovaja za The New York Times.

Navikli smo smatrati da Putin vidi Zapad kao neprijateljsku silu koja ima za cilj uništiti Rusiju. Ali za  Putina postoje dva Zapada – loš i dobar. “Loš Zapad” predstavljaju tradicionalne političke elite koje trenutno vladaju zapadnim zemljama; čini se da ih Putin vidi kao uskogrudne robove svojih biračkih tijela koji zanemaruju istinske nacionalne interese i nisu sposobni strateški razmišljati. “Dobar Zapad” sastoji se od običnih Evropljana i Amerikanaca koji, kako on vjeruje, žele imati normalne odnose s Rusijom te poduzeća koja žele profitirati od bliske suradnje s ruskim partnerima.

U Putinovim razmišljanjima “loš Zapad” nazaduje i osuđen je na propast, dok “dobar Zapad” polako dovodi u pitanje status quo nizom nacionalno orijentiranih vođa, poput Viktora Orbana u Mađarskoj, Marine Le Pen u Francuskoj, pa čak i Donalda Trumpa u Sjedinjenim Američkim Državama, spremnih raskinuti sa starim poretkom i oblikovati novi. Putin vjeruje da će rat protiv Ukrajine i sve njegove posljedice, poput visoke inflacije i rasta cijena energije, nahraniti “dobar Zapad” i pomoći ljudima da se pobune protiv tradicionalnog političkog establišmenta.

Čini se da se Putin kladi kako će temeljne političke promjene u zapadnim zemljama s vremenom dovesti do transformiranog i prijateljskog Zapada. Rusija će se tada moći vratiti svim sigurnosnim zahtjevima koje je postavila u prosinačkom ultimatumu Sjedinjenim Američkim Državama i NATO-u. Ovo se može činiti tek poželjnim razmišljanjem do tačke nemogućeg, ali to je i dalje ono što Putin očekuje da će se dogoditi.

Ima i dobrih vijesti. Sama činjenica da mu se ovaj plan čini realnim trebala bi kratkoročno spriječiti bilo kakvu nuklearnu eskalaciju. Ali loša vijest je da će se Putin prije ili kasnije suočiti sa stvarnošću.

Vjerojatno je da će biti najopasniji u tom trenutku, kad mu planovi budu poremećeni, a njegovo razočaranje postane veliko. Ako Zapad želi izbjeći katastrofalan sukob, mora doista shvatiti s čime ima posla kada je u pitanju Vladimir Putin, zaključuje Stanovaja.

Magazin PRESS / Source