Nagorkina bitka za održivi povratak, hrabrost bez koje (ne)će biti BiH

Nasmiješila se kao i uvijek uz zdravicu u omiljenom nam kafiću, ali njen osmijeh ovog puta je nekako bio tužan. U mislima je bila s djecom, kćerkom koja je otišla u SAD i sinom koji je puno duže odolijevao surovoj stvarnosti da će kao jedan od najboljih učenika iz Goražda u svome gradu dobiti šansu koju zaslužuje. Prije nekoliko mjeseci se predao, ovaj mladi mašinski inženjer otišao je u Novi Sad.

Nagorka i njena porodica slika su odnosa vlasti prema povratku. Njihov primjer pokazuje birokratsku bešćutnost u BiH koja je u mnogim dijelovima BiH puno gora nego u Goraždu. Povratnici su pretvoreni uglavnom u instrument vlasti koji se pokreće uglavnom kada zatreba da bi se stvorila lažna slika o brizi, posebno da se povratak učini održivim. Zato u oba entiteta svjedočimo uglavnom slikama starijih ljudi koji nemoćni da negdje drugo grade budućnost, a i besmisleno je, priču o povratku još drže živom. Novi naraštaji idu trbuhom za kruhom, jer se nad njima konstantno vrši diskriminacija, nekad otvoreno, a puno češće na perfidan način. Neće to niko javno priznati, ali oni su teret vlastima i smetnja etnonacionalistima da se zaokruže etnički čiste teritorije.

Nagorka je s porodicom bila među prvim srpskim povratnicima u Goražde. Radi u općinskoj administraciji, a put do tamo vodio je preko volontiranja jer strancima je bilo važno da lokalne vlasti opravdaju epitet Goražda kao otvorenog grada. Mjerila je Nagorka zidine kuća u mjestima za koja do tada nije znala da postoje i zaslužila posao koji je kasnije dobila.

Do zaposlenja bila su teška vremena, Nagorkina porodica se za egzistenciju snalazila kako je znala. Često su bili razdvojeni jer je suprug u potrazi za bilo kakvim poslom često išao van Goražda. Pritisak takvog života se odrazio, Duško je na gradilištu u Hrvatskoj dobio moždani udar. Nagorka se godinama bori s karcinomom, jer stres je učinio svoje, ali se nikada nije žalila. Svoje bitke vodila je sama, ponosna i uvijek nasmijana, žena koja je pravim Goraždanima lako postajala drug.

Nagorkina djeca su jedan period bila jedini učenici srpske nacionalnosti i često su lokalnim medijima i vlastima služili da se prikaže kako u školama postoji multietičnost. Manje su se eksploatisali njihovi rezultati, a sestra i brat su uvijek bili među najboljima. Da bi bili najbolji ime je, ipak, bilo problem. Sebi je to prvo priznala Nagorkina kćerka, digla je sidro i sreću potražila preko okeana. Danas je priznati stručnjak i jedan od važnijih ljudi u kompaniji koja je angažovala. Skoro svakih šest mjeseci je napredovala, jer znanje se u normalnim državama i kod pametnih poslodavaca cijeni. Njima njeno porijeklo nije važno, bitni su rezultati.

S druge strane BiH se svojih talenata lako odriče. Djeca povratnici su posebno u teškom položaju, pokazuju to i problemi bošnjačke djece u RS-u kojima se uskraćuje učenje maternjeg bosanskog jezika. O Srbima u F BiH se puno manje priča. Vlasti iz RS-a nikada nisu ni željele da se Srbi vraćaju u F BiH, a to je opet dobro došlo onima koji u ovom entitetu nikada i nisu iskreno radili na tome da BiH postane jedinstvena država. Da jesu ne bi se pojedinci obogatili na procesu povratka ostavljajući one koji su iskreno željeli da žive u RS-u da se ponovo pate.

Često sam slušao da povratnici kažu kako više ne znaju gdje pripadaju. Sjetim se svog školskog druga koji se vratio u Goražde. Zaposlenje mu je ostalo samo san. Pričao mi je kako kada iz Goražda prelazi entitetsku liniju prema Novom Goraždu Srbi govore "eno onog balije", a kada se vraća Bošnjaci kažu "eno onog četnika", a on je bio svoj. Otišao je jer mu je vani to bilo lakše. Nagorka se nije predala, ostala je u Goraždu i ostala je svoja, ali tuga za djecom prijeti da će i ona jednog dana dići sidro.

Nagorka se nikada nije predala, svoj posao u općini Goražde je zaslužila svojim radom, ne samo imenom. Njeno ime više je bilo problem nego prednost, jer uvijek se nađu oni koji će upirati prstom u prednost po ratnim zaslugama. Zgodnije je tu priču graditi preko leđa povratnika, nego se zamjerati predstavnicima vlasti dok zbrinjavaju i treće koljeno svoje rodbine.

Nagorka je incident, prije svega zbog svoje upornosti. Danas nije jedini Srbin koji radi u općini, ima ih dvoje. Slika uglavnom nije bolja ni u većini ostalih općina gdje su Bošnjaci većina. To ostavlja prostor za sumnju da se u F BiH deklarativno zalažu za primjenu popisa iz 1991. godine. Srba i Hrvata je sve manje u F BiH, a multietičnost sve više pretvara u floskulu. To nikome više ne odgovara nego Miloradu Dodiku i njegovoj secesionističkoj politici. Goražde s razlogom nosi epitet grada heroja, ali hrabrost nije važna samo u ratu. Hrabri prave promjene u miru, svojim primjerom treba da ruše stereotipe i BiH guraju prema Evropi, a tamo se ipak još ne živi u torovima. Ipak iz Goražda ide i nada da može drugačije, pokazuje to sastav Vlade BPK Goražde. Sa tri ministra srpske nacionalnosti Goražde je daleko ispred sarajevske trojke gdje ispadi pojedinaca dodatno otežavaju situaciju u odbrani ideja multietičnosti po kojoj se glavni grad nekada ponosio.

BiH ipak nije samo od Marijin Dvora do Čaršije, i vjerujemo da će u budućnosti biti dovoljno hrabrih i spremnih da se prvenstveno dokazujemo kao ljudi.

Raport