DA LI JE MOGUĆE DA JE OVO REKAO? Evo kako Nele Karajlić komentariše dešavanja u BiH devedesetih

Bivši frontmen grupe Zabranjeno pušenje Nele Karajlić govorio je u intervju  o zdravstvenim problemima, situaciji u Bosni i Hercegovini 90-ih godina i odlasku iz Sarajeva za Beograd.

Prošlo je više od deset godina kada je Karajlić preživio srčani udar.

"Poslije tog srčanog incidenta nešto sam to i brojao, ali kada prođu dvije, tri godine, čovjek zaboravi na to. Pretpostavljam da svaki pacijent koji je imao isti problem zaboravlja, jer nemoguće je živjeti sa stalnih strahom od eventualnog ponavljanja onog što vam se dogodilo. Moja svijest mi govori da znam razlog zašto mi se to dogodilo, jer turbulentan život koji sam vodio tih petnaestak godina putujući po svijetu, svirajući, hodajući, avioni, kamioni, helikopteri, cigare, alkohol, nespavanja, mijenjanje vremenskih zona, to je bio osnovni uzrok onoga što mi se dogodilo. I ukidanje takvog života je bila prirodna reakcija i mog tijela i duha, prijalo mi je", kaže Karajlić.  

Ipak priznaje da je gore od srčanog udara situacija koja je bila u Bosni i Hercegovini devedesetih.

"Onaj pravi lom koji je u meni bio, na nivou srčanog udara, desio se dvije godine ranije kada su bili izbori u Bosni i Hercegovini, kada se vidjelo da nacionalno pitanje ponovo zaokupljuje osamdeset i tri posto stanovništva. Neko sam ko ponovo zastupljuje jednu nenacionalnu stranku, multinacionalnu stranku, koja se tada zvala Reformisti. Nadao sam se da je dovoljan broj stanovnika Bosne i Hercegovine prevazišao taj istorijski koncept u kome je u Bosni i na Balkanu nacionalno pitanje primarno. Otuda je besmisleno poslije tih izbora pričati o multinacionalnoj državi u kojoj većina misli da se ipak mora riješiti odnos među narodima, a onda da se ulazi u dalju i dublju razgradnju tog građanskog društva. 

Što je najgore, taj koncept građanskog društva obično koristi onaj narod koji je najbrojniji, jer njima je idealno da sve to postane građansko, jer imaju i tada dovoljan broj poslanika da u skupštini prevagnu na svoju stranu. Znao sam, što sam pokazao u “Nadrealistima“, da mora da izbije nešto loše, da nema šanse da izađe na nešto dobro. Tim prije što sam primjećivao da je ta takozvana narodna zajednica namjerno pravila sve poteze u pravcu izbijanja rata, ni u jednom slučaju nisu pravili neki potez koji je smirivao. Nego su od činjenice da su insistirali na priznanju Slovenije i Hrvatske, do zadnjeg momenta kada su uvjerili jednu stranu da ne treba da potpiše Lisabonski sporazum, radili sve da rat počne". 

Govorio je i o svojoj poziciji. 

"Moja lična pozicija je tu bila prilično nezgodna, nisam mogao da šutim, a nisam mogao da lajem, lajali smo, niko nas nije slušao. Onda sam na neki način uspio da nagovorim svoju ekipu da snimimo još jedne “Nadrealiste“, to je bila ta posljednja serija 1991. godine, koja je bila na neki način oproštajna sa državom u kojoj smo nekada živjeli. 

Sam taj momenat odlaska mi nije teško pao, jer je bio tehnički veoma lako izvodljiv. Tada je letio “Jat“ normalnom linijom, samo je bila poenta da nađeš tri karte za Beograd", rekao je Karajlić.

Dodaje da je Sarajevo bio grad koji je uvijek kroz historiju morao da ima nekog odozgo, ko će da ga smiri, da ga zapali, razvodni, zavisi šta.

"Znao sam da će rat u Sarajevu biti pakao, da ne može da ne bude, jer ne postoji organizacioni kapacitet, da svako dobije vodu, hranu, ćebe, kao što je bilo u Beogradu kada je bilo bombardovanje. Kako god da je bilo, u Beogradu je sve na neki način funkcionisalo, radili su semafori. Najteže mi je palo to koliko je mržnje bilo, u to nisam mogao da vjerujem, jer nismo mi ušli u međusobno klanje kao neka afrička plemena koja nemaju šta da jedu. Mi smo ušli u međusobno klanje iz najplodnijeg perioda u historiji, ušli smo u klanje na izgrađenim neboderima, jakoj infrastrukturi, deset firmi koje su u svijetu značile. To mi nije bilo jasno, kako iz toga da iscuri tolika mržnja", priča on.

Prema njegovim riječima, trenutak kada mu je saopšteno da mu je brat umro ostavilo je posljedice na Karajlića.

"To je nešto najstrašnije što čovjek može da doživi, to je nešto što je neopisivo, pokušaću da nađem bolju riječ, ali je nema, ludilo, beznađe, nevjerica, histerija. Poslije tog jednostavno čovjek se pretvori u onu mašinu koja treba da odradi tehnički dio da ta draga osoba bude dostojanstveno sahranjena". 

Magazin PRESS / Source